-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Na sahrani Njekrasova je bilo nekoliko hiljada ljudi. Najviše je bilo omladine. Pokojnika su iznijeli u 9 sati, a narod se razišao sa groblja tek u prvi sumrak. Bilo je puno govornika na njegovom grobu, a najmanje su govorili pjesnici. Neko od njih je pročitao nečije mnogo lijepe stihove. Nalazeći se pod jakim utiskom, progurao sam se do njegovog još otvorenog sanduka, zatrpanog cvijećem i vijencima i mojim slabo čujnim glasom, poslije svih, kazao nekoliko riječi.
Upravo, počeo sam od toga da je njegovo srce bilo ranjeno, jednom zauvijek i ta otvorena rana je bila neiscrpno vrelo za njegovu poeziju i sveukupne strastvene, do boli, ljubavi tog čovjeka prema svemu. Takođe sam izrazio svoje uvjerenje da je Njekrasov u našoj poeziji stao u red tih pjesnika, koji su kazali „novu riječ“. Zaista, izuzimajući sve što se odnosi na umjetničku vrijednost njegove poezije i njegovo ukupno stvaralaštvo, Njekrasov je stvarno bio, u najvećoj mogućoj mjeri, originalan i svojevrstan i, iskreno rečeno, jedan od prvih je promovisao „novu riječ“. Na primjer, u svoje vrijeme, Tjutčev je bio plodniji pjesnik od njega i bolji majstor stiha. Međutim, Tjutčev neće nikad zauzeti tako visoko i značajno mjesto u našoj poeziji, koje pripada Njekrasovu, a što nije, uopšte, sporno i, imajući u vidu sve to, on mora stati u red odmah iza Puškina i Ljermontova.
Kad sam izrekao tu misao naglas, odigrala se jedna mala epizoda. Samo jedan glas se čuo iz te velike gomile naroda. Čovjek je rekao da je Njekrasov bio viši od Puškina i Ljermontova i da su oni bili „bajronisti“ i ništa više. Nekoliko glasova je prihvatilo i viknulo uglas: „Jeste, bolji je!“ Ipak, ja nijesam ni pomišljao da se upuštam u upoređivanje, koji je bolji od ova tri pjesnika, jer nije ni vrijeme ni mjesto bilo za to. Ali, evo šta se dogodilo poslije toga. U „Berzanskim novinama“ gospodin Skabičevski je u svom obraćanju omladini, povodom veličine Njekrasova, izmislio da sam ja upoređivao Njekrasova sa Puškinom i Ljermontovim i da su svi, tj. sva omladina zajedno uglas viknula: „On je bio bolji, bolji je od njih“. Uvjeravam gospodina Skabičevskog da su mu pogrešno prenijeli i ja sam dobro čuo (nadam se da ne griješim) da se prvo čuo samo jedan glas. Čovjek je vikao: „Bolji je, bolji od njih!“ i odmah dodao da su Puškin i Ljermontov bili „bajronisti“.
Ovo što je izgovoreno, više je svojstveno jednom glasu i, naravno, prirodnije je da to izgovori jedan čovjek, nego masa naroda, tj. hiljade glasova u jednom trenutku, tako da i ta činjenica ide meni u prilog o tome šta se događalo toga dana. Poslije tog glasa čulo se još nekoliko glasova, ali samo nekoliko, tako da ja nijesam čuo taj hor od hiljadu glasova. Ovo ponavljam još jednom i nadam se da ne griješim. Zato i istrajavam na ovome, jer ne bih volio da vidim kako sva naša omladina upada u takvu grešku. Mlad čovjek treba i mora da bude zahvalan velikim ljudima, kojih sada nema među nama. Taj ironični uzvik o bajronistima i poklič: „Bolji je, bolji je!“, svakako se nije čuo iz želje da otvore raspravu nad otvorenim sandukom dragog nam i poštovanog pokojnika, što bi, zaista, bilo ne primjereno situaciji, jer jednostavno, takav je bio momenat kad se moralo izraziti što snažnije o nakupljenim u srcu osjećanjima zahvalnosti i dirljivosti prema toliko velikom pjesniku, koji nas je oduševljavao i koji je, iako sada u sanduku, još uvijek tako nama blizak.
Ali, sve ovo što se dogodilo tu na tom mjestu, podstaklo je moju namjeru da objasnim u sledećem broju „Dnevnika“ to šta sam čuo i detaljnije pojasnim kako ja gledam na te i takve neuobičajene pojave u našem životu i našoj poeziji, u ovom slučaju mislim na Njekrasova i u čemu se, u stvari, sastoji suština i smisao ove pojave.
Kao prvo, potrebe nema da se prepiremo oko značenja riječi „bajronista“. Iako je bajronizam bio brzo prolazan, on je bio veličanstvena i neophodna pojava u životu evropskog društva, a, po svoj prilici, i u životu cijelog čovječanstva. Bajronizam se pojavio u trenutku strašne potištenosti ljudi i njihovog razočarenja, koje je prelazilo u očaj.
(NASTAVIĆE SE)